PRAVOSLAVNA SABORNOST I EKUMENIZAM
Skoro sam slušao snimak propovedi ep. Atanasija Jeftića, koji na sva zvona hvali pravoslavnu sabornost i jedinstvo, a osuđuje „sektašku“ rasparčanost.
Nešto što pravoslavni stalno sa ponosom ističu je jedinstvo crkve i kontitnuitet sa apostolskom crkvom.
Kao evanđeoski hrišćanin, svestan sam da postoje problemi unutar evanđeoskog hrišćanstva i rasparčanost je svakako jedan od njih, no to ovde nije tema rasprave. Ovde želim da prikažem da se pravoslavni veoma samozavaravaju ako smatraju da je pravoslavlje zaista „ujedinjeno srcem i dušom“, tj. organizaciono i dogmatski.
U pravoslavlju postoji interesantna situacija: s jedne strane imamo autokefalne i autonomne pomesne crkve koje su u međusobnom kanonskom jedinstvu (njihov broj je relativan i videćemo kasnije zašto), a s druge strane imamo tzv. raskolničke crkve, tj. episkope, ili grupe episkopa koji su se odvojili iz dogmatskih ili nacionalnih razloga. Raskolničke crkve ponekad imaju međusobno kanonsko opštenje (tj. priznaju se međusobno), a ponekad ne, zavisno od slučaja.
Oni koji sebe smatraju delom jedne od prvopomenutih crkava misle da je situacija „prosta i jasna“ i da je „samo njihovo pravoslavlje ispravno“.
Oni, pak, koji pripadaju jednoj od raskolničkih crkava, uverenja su da se prvopomenute crkve ne drže Svetog predanja, te su izgubile blagoslov Svetog Duha.
Obe ove tvrdnje su interesantne, i ono što ovde želim da ukažem je da, koristeći pravila iz pravoslavnog Svetog predanja, možmo dokazati da ima elemenata da se pokaže da su oba gledišta neispravna i da se podjednako mogu osuditi unutar samog sistema u kojem postoje.
Nešto što pravoslavni stalno sa ponosom ističu je jedinstvo crkve i kontitnuitet sa apostolskom crkvom.
Kao evanđeoski hrišćanin, svestan sam da postoje problemi unutar evanđeoskog hrišćanstva i rasparčanost je svakako jedan od njih, no to ovde nije tema rasprave. Ovde želim da prikažem da se pravoslavni veoma samozavaravaju ako smatraju da je pravoslavlje zaista „ujedinjeno srcem i dušom“, tj. organizaciono i dogmatski.
U pravoslavlju postoji interesantna situacija: s jedne strane imamo autokefalne i autonomne pomesne crkve koje su u međusobnom kanonskom jedinstvu (njihov broj je relativan i videćemo kasnije zašto), a s druge strane imamo tzv. raskolničke crkve, tj. episkope, ili grupe episkopa koji su se odvojili iz dogmatskih ili nacionalnih razloga. Raskolničke crkve ponekad imaju međusobno kanonsko opštenje (tj. priznaju se međusobno), a ponekad ne, zavisno od slučaja.
Oni koji sebe smatraju delom jedne od prvopomenutih crkava misle da je situacija „prosta i jasna“ i da je „samo njihovo pravoslavlje ispravno“.
Oni, pak, koji pripadaju jednoj od raskolničkih crkava, uverenja su da se prvopomenute crkve ne drže Svetog predanja, te su izgubile blagoslov Svetog Duha.
Obe ove tvrdnje su interesantne, i ono što ovde želim da ukažem je da, koristeći pravila iz pravoslavnog Svetog predanja, možmo dokazati da ima elemenata da se pokaže da su oba gledišta neispravna i da se podjednako mogu osuditi unutar samog sistema u kojem postoje.
GLAVNINA PRAVOSLAVNIH CRKAVA
U ovim crkvama, episkopi bi trebali, po teoriji, da imaju blagoslov Svetog Duha, a time i da znaju kako da čine samo ono što je po Predanju ispravno. Ako se rečju ili delima protive pravilima Svetog predanja, treba ih raščiniti, pak čak i isključiti iz crkve (zavisno od vrste prestupa). Pri izboru srpskog patrijarha, izvlači se jedno od tri izabrana imena i time se smatra da je sam Sveti Duh izabrao ko će biti na ovoj funkciji.
Međutim, ono što se vidi kao problem u praktično svim glavnim pravoslavnim crkvama je ponašanje episkopa i patrijarha koje ide direktno protiv Svetog predanja.
Kao jedan primer, možemo navesti Apostolsko pravilo 71:
„Ako koji hrišćanin prinese ulje u svetilište neznabožačko, ili u judejsku sinagogu, ili svijeće pali kad su njihovi praznici, neka se odluči.“
Naravno, svi koji poznaju teologiju znaju da „odlučiti“ ovde ne znači doneti odluku već isključiti iz crkve.
Na slici vidimo srpskog patrijarha Irineja kako pali sveću u jevrejskoj sinagogi. Ako je po prethodno navedenom apostolskom pravilu, on bi morao biti ne samo raščinjen, već i izopšten iz crkve, no eto njega na tronu i dalje.
No, daleko od toga da je ovaj akt srpskog patrijarha izolovan ili jedinstven. Ovakvih episkopa i patrijarha ima puno, i zapravo puno njih čini daleko veće prestupe.
Pre nego što se pozabavimo njima, pogledajmo još jedno od pitanja koje izjeda pravoslavlje.
KALENDAR
Poznato je da pravoslavne crkve nisu jedinstvene po pitanju koji kalendar treba koristiti. To svakako stvara zbrku i otežava litugrijsku saradnju među ovim crkvama, čije delovanje je na neki način definisano kalendarom i praznicima.
Iako je situacija takva kakva danas jeste, interesantna je sledeća izjava koju su 1538. dala tri pravoslavna patrijarha u Carigradu (sa prisutnim episkopima), kada su razmatrali pitanje prelaska na novi, gregorijanski kalendar:
„Ko god ne prati Crkvene običaje proglašene od strane sedam Vaseljenskih sabora, i Svetu Pashu i kalendar koje su oni dobro ustanovili za nas da ih pratimo, nego želi da prati novoizmišljenu Pashaliju i novi kalendar bezbožnih, papinih astronoma: i protiveći se želi da odbaci i uništi učenje i običaje Crkve, koje smo primili od naših Otaca neka svako takav ima anatemu i neka bude izvan Crkve i van Sabora Vernih.“
Ovakva anatema naknadno je proglašena svega osam puta, za slučaj da nekima nije bilo jasno. No, na kraju izgleda da ipak nije bilo jasno, jer su neke pravoslavne crkve promenile tradicionalni kalendar.
Ako je po odlukama gore pomenutih sabora, svi ti pravoslavni episkopi koji su ovo prihvatili trebaju biti izbačeni iz crkve, te time zapravo treba iz pravoslavlja izopštiti čitave pomesne crkve, kao npr. bugarsku, rumunsku ili carigradsku. No nijedan episkop nije odgovarao po ovom pitanju.
Ovo ignorisanje i gaženje svetootačke tradicije je upravo i razlog raskola kod starokalendaraca. Ovde starokalendarci na neki način postupaju kao protestantski reformatori, jer su željni da ostanu verni izvoru svoje vere u koji spada i prethodno citirana anatema. Episkop Atanasije ih u gore spomenutom govoru i naziva protestantima.
No, da li ih možemo kriviti? Oni samo čitaju pravila pravoslavne tradicije i dosledno ih primenjuju, zar ne?
ORGANIZACIONI PROBLEMI
Iako pravoslavni vole da se pretvaraju kao da među kanonski prizantim pomesnim crkvama nema konfuzije, pitanja međusobnog priznanja i opštenja među pomesnim crkvama mogu biti komplikovana do te mere da se u određenim situacijama ne zna „ni ko pije, ni ko plaća“.
Jedna od spornih crkava je autonomna Estonska apostolska pravoslavna crkva koju je osnovala Carigradska patrijaršija, ali nju ne priznaje Moskovska patrijaršija koja Estoniju smatra svojom teritorijom, i na njoj priznaje svoju autonomnu Estonsku pravoslavnu crkvu. Ova situacija dovela je do zategnutosti odnosa između Moskve i Carigrada, koja i dalje traje. Apsurd je da su u pitanju pravoslavne crkve koje nemaju nikakvih dogmatskih razlika, a svađa je samo po pitanju teritorijalne vlasti. Tako sada pravoslavni u Estoniji imaju dve zavađene crkve, jednu koju priznaje Carigrad i drugu koja je pod patronatom Moskve. Obe su nastale legitimnim putem (osnovane od strane priznatih pravoslavnih patrijaršija) i nemaju dogmatskih razlika, ali su ipak zavađene. Gde je, dakle, jedinstvo i gde je bratska ljubav? Zakopani su, izgleda, ispod naslaga ponosa i nepopustljivosti i Moskve i Carigrada.
Interesantna situacija je i s Pravoslavnom crkvom u Americi, kojoj samostalnost priznaje određen broj pomesnih crkava (npr. Ruska), a određen broj joj ne prizanje samostalnost (npr. Carigradska). Ruska crkva takođe priznaje autonomne crkve Japana i Kine koje nisu u diptihu carigradske patrijaršije.
Situacija je bila zanimljiva tokom dvadesetog veka, kad je određen broj pomesnih crkava priznavao Rusku zagraničnu crkvu, a određen broj nije. Zabuna je potom nastajala kad su episkopi Ruske zagranične crkve rukopolagali starokalendarske raskolne episkope unutar teritorija sestrinskih crkava (u Grčkoj) koje su nju samu priznavale, te su tako pomagali raskol unutar pomesnih crkava koje su nju samu pordžavale u odnosu na Moskvu!
Drugim rečima, situacija je daleko od ružičaste.
U ovim crkvama, episkopi bi trebali, po teoriji, da imaju blagoslov Svetog Duha, a time i da znaju kako da čine samo ono što je po Predanju ispravno. Ako se rečju ili delima protive pravilima Svetog predanja, treba ih raščiniti, pak čak i isključiti iz crkve (zavisno od vrste prestupa). Pri izboru srpskog patrijarha, izvlači se jedno od tri izabrana imena i time se smatra da je sam Sveti Duh izabrao ko će biti na ovoj funkciji.
Međutim, ono što se vidi kao problem u praktično svim glavnim pravoslavnim crkvama je ponašanje episkopa i patrijarha koje ide direktno protiv Svetog predanja.
Kao jedan primer, možemo navesti Apostolsko pravilo 71:
„Ako koji hrišćanin prinese ulje u svetilište neznabožačko, ili u judejsku sinagogu, ili svijeće pali kad su njihovi praznici, neka se odluči.“
Naravno, svi koji poznaju teologiju znaju da „odlučiti“ ovde ne znači doneti odluku već isključiti iz crkve.
Na slici vidimo srpskog patrijarha Irineja kako pali sveću u jevrejskoj sinagogi. Ako je po prethodno navedenom apostolskom pravilu, on bi morao biti ne samo raščinjen, već i izopšten iz crkve, no eto njega na tronu i dalje.
No, daleko od toga da je ovaj akt srpskog patrijarha izolovan ili jedinstven. Ovakvih episkopa i patrijarha ima puno, i zapravo puno njih čini daleko veće prestupe.
Pre nego što se pozabavimo njima, pogledajmo još jedno od pitanja koje izjeda pravoslavlje.
KALENDAR
Poznato je da pravoslavne crkve nisu jedinstvene po pitanju koji kalendar treba koristiti. To svakako stvara zbrku i otežava litugrijsku saradnju među ovim crkvama, čije delovanje je na neki način definisano kalendarom i praznicima.
Iako je situacija takva kakva danas jeste, interesantna je sledeća izjava koju su 1538. dala tri pravoslavna patrijarha u Carigradu (sa prisutnim episkopima), kada su razmatrali pitanje prelaska na novi, gregorijanski kalendar:
„Ko god ne prati Crkvene običaje proglašene od strane sedam Vaseljenskih sabora, i Svetu Pashu i kalendar koje su oni dobro ustanovili za nas da ih pratimo, nego želi da prati novoizmišljenu Pashaliju i novi kalendar bezbožnih, papinih astronoma: i protiveći se želi da odbaci i uništi učenje i običaje Crkve, koje smo primili od naših Otaca neka svako takav ima anatemu i neka bude izvan Crkve i van Sabora Vernih.“
Ovakva anatema naknadno je proglašena svega osam puta, za slučaj da nekima nije bilo jasno. No, na kraju izgleda da ipak nije bilo jasno, jer su neke pravoslavne crkve promenile tradicionalni kalendar.
Ako je po odlukama gore pomenutih sabora, svi ti pravoslavni episkopi koji su ovo prihvatili trebaju biti izbačeni iz crkve, te time zapravo treba iz pravoslavlja izopštiti čitave pomesne crkve, kao npr. bugarsku, rumunsku ili carigradsku. No nijedan episkop nije odgovarao po ovom pitanju.
Ovo ignorisanje i gaženje svetootačke tradicije je upravo i razlog raskola kod starokalendaraca. Ovde starokalendarci na neki način postupaju kao protestantski reformatori, jer su željni da ostanu verni izvoru svoje vere u koji spada i prethodno citirana anatema. Episkop Atanasije ih u gore spomenutom govoru i naziva protestantima.
No, da li ih možemo kriviti? Oni samo čitaju pravila pravoslavne tradicije i dosledno ih primenjuju, zar ne?
ORGANIZACIONI PROBLEMI
Iako pravoslavni vole da se pretvaraju kao da među kanonski prizantim pomesnim crkvama nema konfuzije, pitanja međusobnog priznanja i opštenja među pomesnim crkvama mogu biti komplikovana do te mere da se u određenim situacijama ne zna „ni ko pije, ni ko plaća“.
Jedna od spornih crkava je autonomna Estonska apostolska pravoslavna crkva koju je osnovala Carigradska patrijaršija, ali nju ne priznaje Moskovska patrijaršija koja Estoniju smatra svojom teritorijom, i na njoj priznaje svoju autonomnu Estonsku pravoslavnu crkvu. Ova situacija dovela je do zategnutosti odnosa između Moskve i Carigrada, koja i dalje traje. Apsurd je da su u pitanju pravoslavne crkve koje nemaju nikakvih dogmatskih razlika, a svađa je samo po pitanju teritorijalne vlasti. Tako sada pravoslavni u Estoniji imaju dve zavađene crkve, jednu koju priznaje Carigrad i drugu koja je pod patronatom Moskve. Obe su nastale legitimnim putem (osnovane od strane priznatih pravoslavnih patrijaršija) i nemaju dogmatskih razlika, ali su ipak zavađene. Gde je, dakle, jedinstvo i gde je bratska ljubav? Zakopani su, izgleda, ispod naslaga ponosa i nepopustljivosti i Moskve i Carigrada.
Interesantna situacija je i s Pravoslavnom crkvom u Americi, kojoj samostalnost priznaje određen broj pomesnih crkava (npr. Ruska), a određen broj joj ne prizanje samostalnost (npr. Carigradska). Ruska crkva takođe priznaje autonomne crkve Japana i Kine koje nisu u diptihu carigradske patrijaršije.
Situacija je bila zanimljiva tokom dvadesetog veka, kad je određen broj pomesnih crkava priznavao Rusku zagraničnu crkvu, a određen broj nije. Zabuna je potom nastajala kad su episkopi Ruske zagranične crkve rukopolagali starokalendarske raskolne episkope unutar teritorija sestrinskih crkava (u Grčkoj) koje su nju samu priznavale, te su tako pomagali raskol unutar pomesnih crkava koje su nju samu pordžavale u odnosu na Moskvu!
Drugim rečima, situacija je daleko od ružičaste.
EKUMENIZAM
Veliku glavobolju stvaraju episkopi koji su skloni ekumenizmu. Ekumenizam predstavlja najveću ranu u današnjem pravoslavlju. Da stvar bude gora, najglasniji zagovornici ekumenizma u poslednjih stotinak godina su niko drugi do vaseljenski patrijarsi Carigrada, koji su unutar pravoslavlja patrijarsi sa najvećom čašću (prvi među jednakima). Oni uporno vuku ka nekoj vrsti unije sa Vatikanom i protestantima (obično „umerenim“ protestantima episkopalnog ustrojstva, poput anglikanaca). Ovu temu je 1994. detaljnije obradio jeromonah Sava Janjić u svojoj knjizi Ekumenizam i vreme apostasije, i ta se knjiga može pročitati ovde http://www.scribd.com/doc/401730/Jeromonah-Sava-Janjic-Ekumenizam.
Moram priznati da ge knjiga vrlo interesantno štivo, i da pre nego što sam je pročitao nisam ni sanjao koliko je daleko ekumenska struja u pravoslavlju otišla u izjavama i činovima koji se tako očigledno i bestidno protive Svetom predanju pravoslavne crkve (knjiga je pisana pre deset godina, a verovatno bi sada lista prestupa bila mnogo duža).
Janjićeva knjiga navodi brojne enciklike, poslanice i izjave raznih patrijarha i episkopa kojima se katolici i protestanti priznaju za deo jedinstvene Crkve i njihovo krštenje priznaje kao validno. Ovakve izjave davane su u toku poslednjih devedeset godina, i intenzitet se, izgleda, ne smanjuje.
Nešto što Janjić pravilno primećuje je da ako se katolicima i protestantima priznaje krštenje (što je potvrđeno od strane Carigrada više puta), samim tim se logički priznaje i legitimnost sveštenstva, a time i sve ostale svete tajne, te se time posredno priznaje podjednaka legitimnost tim crkvama kao i pravoslavnim, a to je po svetootačkom predanju jeres.
Da stvar bude još i gora za pravoslavne, pojedini episkopi i patrijarsi su počeli da saslužuju sa katoličkim i anglikanskim sveštenicima, kao i da im ustupaju prostorije pravoslavnih crkava da u njima služe svoje službe (detaljnije obrađeno u spomenutoj knjizi).
Srpskog patrijarha Irineja mnogi danas kritikuju zbog otvorenog ekumenizma, i mnogi koji to govore žale za patrijarhom Pavlom, misleći da on nije bio ekumenista. Međutim, pismo koje je pisao papi u toku rata u Bosni može se naći ovde http://virtuelnasrbija.com/klub/agora/pismo-patrijarha-pavla-papi/. Jezik i način obraćanja koji je korišćen upravo je onaj koji i danas ekumenisti koriste.
Veliku glavobolju stvaraju episkopi koji su skloni ekumenizmu. Ekumenizam predstavlja najveću ranu u današnjem pravoslavlju. Da stvar bude gora, najglasniji zagovornici ekumenizma u poslednjih stotinak godina su niko drugi do vaseljenski patrijarsi Carigrada, koji su unutar pravoslavlja patrijarsi sa najvećom čašću (prvi među jednakima). Oni uporno vuku ka nekoj vrsti unije sa Vatikanom i protestantima (obično „umerenim“ protestantima episkopalnog ustrojstva, poput anglikanaca). Ovu temu je 1994. detaljnije obradio jeromonah Sava Janjić u svojoj knjizi Ekumenizam i vreme apostasije, i ta se knjiga može pročitati ovde http://www.scribd.com/doc/401730/Jeromonah-Sava-Janjic-Ekumenizam.
Moram priznati da ge knjiga vrlo interesantno štivo, i da pre nego što sam je pročitao nisam ni sanjao koliko je daleko ekumenska struja u pravoslavlju otišla u izjavama i činovima koji se tako očigledno i bestidno protive Svetom predanju pravoslavne crkve (knjiga je pisana pre deset godina, a verovatno bi sada lista prestupa bila mnogo duža).
Janjićeva knjiga navodi brojne enciklike, poslanice i izjave raznih patrijarha i episkopa kojima se katolici i protestanti priznaju za deo jedinstvene Crkve i njihovo krštenje priznaje kao validno. Ovakve izjave davane su u toku poslednjih devedeset godina, i intenzitet se, izgleda, ne smanjuje.
Nešto što Janjić pravilno primećuje je da ako se katolicima i protestantima priznaje krštenje (što je potvrđeno od strane Carigrada više puta), samim tim se logički priznaje i legitimnost sveštenstva, a time i sve ostale svete tajne, te se time posredno priznaje podjednaka legitimnost tim crkvama kao i pravoslavnim, a to je po svetootačkom predanju jeres.
Da stvar bude još i gora za pravoslavne, pojedini episkopi i patrijarsi su počeli da saslužuju sa katoličkim i anglikanskim sveštenicima, kao i da im ustupaju prostorije pravoslavnih crkava da u njima služe svoje službe (detaljnije obrađeno u spomenutoj knjizi).
Srpskog patrijarha Irineja mnogi danas kritikuju zbog otvorenog ekumenizma, i mnogi koji to govore žale za patrijarhom Pavlom, misleći da on nije bio ekumenista. Međutim, pismo koje je pisao papi u toku rata u Bosni može se naći ovde http://virtuelnasrbija.com/klub/agora/pismo-patrijarha-pavla-papi/. Jezik i način obraćanja koji je korišćen upravo je onaj koji i danas ekumenisti koriste.
VREME DOGMATA JE PROŠLO?
Jedna od najinteresantnijih izjava koju nalazimo kod pravoslavnih ekumenista je pokojnog carigradskog patrijarha Atinagore, koji je 29.06.1963. izjavio da je vreme dogmata prošlo. Ovo je izjavljeno u svetlu razlika koje postoje između pravoslavnih i ostalih hrišćana. Razmislite o ovome. Patrijarh najvišeg ranga u pravoslavlju je jednom rečenicom obezvredio pravoslavne dogme i tradiciju. Za to nikad ni pred kojim pravoslavnim telom nije odgovarao.
Po njegovim drugim izjavama i poslanicama, vidimo da on smatra da hrišćani, ma koje denominacije, ne treba da se hvataju za one teološke dogme koje nas dele, već da forsiraju princip ljubavi i fokusiraju se na ono što nas spaja.
Ako, prvi među pravoslanim patrijarsima kaže ovako, zašto bi bilo koji evanđeoski hrišćanin želeo da pređe u pravoslavlje? Po ovom patrijarhu, to bi bilo besmisleno.
On je 1967. U svojoj poslanici izjavio da:
„Na putu ka jedinstvu ne treba da se jedna Crkva kreće prema drugoj, nego da svi zajedno ponovo osnujemo jednu Svetu Katoličansku i Apostolsku Crkvu, koja će postojati na Istoku i Zapadu, kao što smo živeli do 1054. i pored tada postojećih teoloških razlika.“
Interesantno, zar ne? On, i njemu slični episkopi (kojih ima mnogo i u praktično svakoj pomesnoj crkvi) uopšte izgleda ne smatraju da je pravoslavlje jedini put do Boga.
Ovo nas uvodi u temu Svetskog saveta crkava
SVETSKI SAVET CRKAVA
Kao što mu ime veli, ovo je savet crkava koje žele da ostvare neki nivo jedinstva.
Za neupućene, većina pravoslavnih crkava je učlanjena u ovo telo (među njima i srpska). Odluku o članstvu doneli su sinodi ovih crkava, te se ne može reći da je neko kradom poturio potpise i tako učlanio pravoslavne crkve. Rimokatolička crkva nije član ovog pokreta. Članovi su mahom pravoslavni i protestanti.
Treba primetiti da se ovaj savez ne zove „Svetski savet pravoslavnih i jeretika“ ili šta slično već je u pitanju savet crkava.
Ustav i drugi dokumenti ove organizacije nedvosmisleno potvrđuju da se članice obavezuju da jedna drugu priznaju kao legitimne crkve koje su deo Sveopšte Hristove Crkve, održavaju evharistijsko jedinstvo i jedni drugima pomažu u misionarskim delatnostima (ti dokumenti se mogu na engleskom naći na veb stranici ove organizacije http://www.oikoumene.org/en). Drugim rečima, pravoslavne crkve koje su potpisale ova dokumenta, te i dalje održavaju članstvo u ovoj organizaciji zvanično priznaju protestante za deo Sveopšte Hristove Crkve. Naravno, po svetootačkoj tradiciji, ovo je nepojmljivo.
No, većina pravoslavnih crkava pripada ovoj organizaciji. Kako gledati na to?
Da budem iskren, lično ne prodžavam SSC, i mislim da je u pitanju ne hrišćanska, već univerzalistička organizacija, čije delovanje ide ne samo u pravcu ujedinjenja hrišćana već svih religija, no njih ovde dajem za primer toga u kakvim su pravoslavne crkve organizacijama i u kom smeru idu.
NEZGODNA PITANJA
Važna pitanja koja možemo postaviti su sledeća:
Da li episkopi i patrijarsi, koji nedvosmisleno krše kanonska pravila i zbog čega bi trebali biti izopšteni iz crkve, zaista imaju blagoslov Svetog Duha?
Da li je njihovo činodejstvije legitimno, ili su radnje koje oni vrše nešto što ne važi jer po svojim delima nemaju više pravo biti episkopi?
Da li su sveštenici koje su ovi rukopoložili zaista pravilno rukopoloženi?
Da li je apostolsko prejemstvo sada samo privid, ili još uvek postoji?
U magli i haosu situacije takve kakva jeste, različiti vernici postupaju različito, i svi smatraju da je njihov stav jedini ispravan
To nas dovodi do teme raskolničkih crkvenih tela unutar pravoslavlja.
RASKOLNIČKE CRKVE
O ovom ne želim da pišem mnogo, već ću se samo osrvnuti na neke principe koji postoje kod ovih grupa.
Ove grupe (svaka za sebe i iz različitih pojedinačnih razloga) veruju da zbog svega gore navedenog Sveti Duh više ne prebiva u glavnim pravoslavnim crkvama. Njih nazivaju zilotima.
Na neki način, razumljivo je to što ovi ziloti rade, jer sve što pokušavaju je da održe svetootačko tradicionalno pravoslavlje i veruju da su episkopi i patrijarsi koji svojim ekumenskim aktivnostima krše kanone i levo i desno otpadnici od istinske vere, te nemaju Božiji blagoslov. Ovde ziloti ispoljavaju protestantski mentalitet. Principijelna dogmatska razlika između protestanata i zilota je da protestanti svoju reformu grade na principu doslovnog držanja Svetog pisma, a ziloti na principu držanja i Pisma i pravoslavnog Svetog predanja.
No, vernici glavnih pravoslavnih crkava im zameraju raskol i tvrde da su ziloti ti koji nemaju Svetog Duha jer se Božija crkva ne može da razdeli.
Ovo je jako interesantna situacija, jer u obe grupe postoji kršenje kanona. Ziloti krše kanone time što organizaciono dele crkvu. No, njihova motivacije ta da glavni episkopi svojim protivkanonskim delima (koja zahtevaju isključenje iz Crkve) jesu ti koji su napustili istinsku Crkvu napustivši njeno učenje. Drugim rečima, i jedni i drugi krše kanone.
ZAKLJUČAK
Posle svih ukratko sagledanih činjenica (primera za ove principe ima puno više) možemo sa sigurnošću konstatovati da je jedinstvo o kojem pravoslavni govore mnogo više predstavlja želje nego stvarnost.
Jedna od najinteresantnijih izjava koju nalazimo kod pravoslavnih ekumenista je pokojnog carigradskog patrijarha Atinagore, koji je 29.06.1963. izjavio da je vreme dogmata prošlo. Ovo je izjavljeno u svetlu razlika koje postoje između pravoslavnih i ostalih hrišćana. Razmislite o ovome. Patrijarh najvišeg ranga u pravoslavlju je jednom rečenicom obezvredio pravoslavne dogme i tradiciju. Za to nikad ni pred kojim pravoslavnim telom nije odgovarao.
Po njegovim drugim izjavama i poslanicama, vidimo da on smatra da hrišćani, ma koje denominacije, ne treba da se hvataju za one teološke dogme koje nas dele, već da forsiraju princip ljubavi i fokusiraju se na ono što nas spaja.
Ako, prvi među pravoslanim patrijarsima kaže ovako, zašto bi bilo koji evanđeoski hrišćanin želeo da pređe u pravoslavlje? Po ovom patrijarhu, to bi bilo besmisleno.
On je 1967. U svojoj poslanici izjavio da:
„Na putu ka jedinstvu ne treba da se jedna Crkva kreće prema drugoj, nego da svi zajedno ponovo osnujemo jednu Svetu Katoličansku i Apostolsku Crkvu, koja će postojati na Istoku i Zapadu, kao što smo živeli do 1054. i pored tada postojećih teoloških razlika.“
Interesantno, zar ne? On, i njemu slični episkopi (kojih ima mnogo i u praktično svakoj pomesnoj crkvi) uopšte izgleda ne smatraju da je pravoslavlje jedini put do Boga.
Ovo nas uvodi u temu Svetskog saveta crkava
SVETSKI SAVET CRKAVA
Kao što mu ime veli, ovo je savet crkava koje žele da ostvare neki nivo jedinstva.
Za neupućene, većina pravoslavnih crkava je učlanjena u ovo telo (među njima i srpska). Odluku o članstvu doneli su sinodi ovih crkava, te se ne može reći da je neko kradom poturio potpise i tako učlanio pravoslavne crkve. Rimokatolička crkva nije član ovog pokreta. Članovi su mahom pravoslavni i protestanti.
Treba primetiti da se ovaj savez ne zove „Svetski savet pravoslavnih i jeretika“ ili šta slično već je u pitanju savet crkava.
Ustav i drugi dokumenti ove organizacije nedvosmisleno potvrđuju da se članice obavezuju da jedna drugu priznaju kao legitimne crkve koje su deo Sveopšte Hristove Crkve, održavaju evharistijsko jedinstvo i jedni drugima pomažu u misionarskim delatnostima (ti dokumenti se mogu na engleskom naći na veb stranici ove organizacije http://www.oikoumene.org/en). Drugim rečima, pravoslavne crkve koje su potpisale ova dokumenta, te i dalje održavaju članstvo u ovoj organizaciji zvanično priznaju protestante za deo Sveopšte Hristove Crkve. Naravno, po svetootačkoj tradiciji, ovo je nepojmljivo.
No, većina pravoslavnih crkava pripada ovoj organizaciji. Kako gledati na to?
Da budem iskren, lično ne prodžavam SSC, i mislim da je u pitanju ne hrišćanska, već univerzalistička organizacija, čije delovanje ide ne samo u pravcu ujedinjenja hrišćana već svih religija, no njih ovde dajem za primer toga u kakvim su pravoslavne crkve organizacijama i u kom smeru idu.
NEZGODNA PITANJA
Važna pitanja koja možemo postaviti su sledeća:
Da li episkopi i patrijarsi, koji nedvosmisleno krše kanonska pravila i zbog čega bi trebali biti izopšteni iz crkve, zaista imaju blagoslov Svetog Duha?
Da li je njihovo činodejstvije legitimno, ili su radnje koje oni vrše nešto što ne važi jer po svojim delima nemaju više pravo biti episkopi?
Da li su sveštenici koje su ovi rukopoložili zaista pravilno rukopoloženi?
Da li je apostolsko prejemstvo sada samo privid, ili još uvek postoji?
U magli i haosu situacije takve kakva jeste, različiti vernici postupaju različito, i svi smatraju da je njihov stav jedini ispravan
To nas dovodi do teme raskolničkih crkvenih tela unutar pravoslavlja.
RASKOLNIČKE CRKVE
O ovom ne želim da pišem mnogo, već ću se samo osrvnuti na neke principe koji postoje kod ovih grupa.
Ove grupe (svaka za sebe i iz različitih pojedinačnih razloga) veruju da zbog svega gore navedenog Sveti Duh više ne prebiva u glavnim pravoslavnim crkvama. Njih nazivaju zilotima.
Na neki način, razumljivo je to što ovi ziloti rade, jer sve što pokušavaju je da održe svetootačko tradicionalno pravoslavlje i veruju da su episkopi i patrijarsi koji svojim ekumenskim aktivnostima krše kanone i levo i desno otpadnici od istinske vere, te nemaju Božiji blagoslov. Ovde ziloti ispoljavaju protestantski mentalitet. Principijelna dogmatska razlika između protestanata i zilota je da protestanti svoju reformu grade na principu doslovnog držanja Svetog pisma, a ziloti na principu držanja i Pisma i pravoslavnog Svetog predanja.
No, vernici glavnih pravoslavnih crkava im zameraju raskol i tvrde da su ziloti ti koji nemaju Svetog Duha jer se Božija crkva ne može da razdeli.
Ovo je jako interesantna situacija, jer u obe grupe postoji kršenje kanona. Ziloti krše kanone time što organizaciono dele crkvu. No, njihova motivacije ta da glavni episkopi svojim protivkanonskim delima (koja zahtevaju isključenje iz Crkve) jesu ti koji su napustili istinsku Crkvu napustivši njeno učenje. Drugim rečima, i jedni i drugi krše kanone.
ZAKLJUČAK
Posle svih ukratko sagledanih činjenica (primera za ove principe ima puno više) možemo sa sigurnošću konstatovati da je jedinstvo o kojem pravoslavni govore mnogo više predstavlja želje nego stvarnost.