SV. RAVNOAPOSTOLNI CAR KONSTANTIN
Ovaj svetitelj je, nažalost, ima „dosije“ na mnogo načina sličan kralju Milutinu.
Sa pozitivne strane, car Konstantin jeste učinio nešto jedinstveno proglasivši versku toleranciju. Time je za hrišćane učinio nešto zaista specijalno, jer je državno progonstvo prestalo.
No, nije on bio dobar samo prema hrišćanima, već je istovremeno nastavio da finansijski pomaže i paganske hramove, a do smrti je nosio titulu vrhovnog paganskog sveštenika (žreca). Takođe, nastavio je da svetkuje paganske praznike. Pitamo se, da li ovo priliči „oboženom hrišćaninu“?
No, tu se njegovi nehrišćanski verski životni izbori ne zaustavljaju. Ovaj svetitelj odbio je da uradi nešto što je svojstveno svim istinskim hrišćanima - do same samrtne postelje nije hteo da se krsti.
Pored toga, na nagovor svoje druge supruge ubio je svog sina iz prvog braka. Nakon toga što je shvatio da ga je ova namagarčila, ubio je i nju, kao i njenog brata, kojem je prethodno dao „časnu reč“ da će ga poštedeti.
No, posle svih ovih dela, na samrtnoj postelji, Konstantin je ipak rešio da se krsti. Problem sa njegovim krštenjem je da ga je krstio Jevsevije Nikomidijski, arijanski episkop (poznat i po tome što je progonio Atanasija Velikog). Za neupućene, arijanske jeretike su istinski hrišćani toga vremena smatrali najgorom perverzijom svoje vere, jer su izvrnuli učenje o prirodi Isusa Hrista, kao i neke druge stvari. Bili su srodni današnjim Jehovinim svedocima. Pravoslavni nisu priznavali njihovo krštenje i njihov obred smatraju ništavnim.
O krštenju od strane jeretika, 46. Pravilo Svetih Apostola kaže:
„Zapovjedamo da se svrgne episkop, ili prezviter, koji prizna krštenje ili žrtvu jereticima [...]“
Pored toga, sv. vladika Nikolaj veli da „Ko nije kršten, ne može se spasiti [...]“, te nije baš jasno po kojoj je to formuli ovaj svetitelj uopšte smatran spasenim od Pravoslavne crkve, a kamoli svetiteljem, kad mu se po kanonima ni krštenje ne može da prizna.
Dakle, čovek koji je bio osvedočeni paganin, ubica (čak i svojih najbližih), i nije bio kršten (bar ne po pravoslavnim kanonima) je proglašen ne samo za svetitelja, već je nazvan i ravnoapostolnim, tj. Pravoslavna ga crkva izjednačava sa apostolima poput Petra i Pavla.
Da li je ovo neko čija dela zaista izgledaju „oboženo“ i čiji primer valja slediti?
Za biblijsku poruku spasenja, kliknite na dugme ispod levo.
Sa pozitivne strane, car Konstantin jeste učinio nešto jedinstveno proglasivši versku toleranciju. Time je za hrišćane učinio nešto zaista specijalno, jer je državno progonstvo prestalo.
No, nije on bio dobar samo prema hrišćanima, već je istovremeno nastavio da finansijski pomaže i paganske hramove, a do smrti je nosio titulu vrhovnog paganskog sveštenika (žreca). Takođe, nastavio je da svetkuje paganske praznike. Pitamo se, da li ovo priliči „oboženom hrišćaninu“?
No, tu se njegovi nehrišćanski verski životni izbori ne zaustavljaju. Ovaj svetitelj odbio je da uradi nešto što je svojstveno svim istinskim hrišćanima - do same samrtne postelje nije hteo da se krsti.
Pored toga, na nagovor svoje druge supruge ubio je svog sina iz prvog braka. Nakon toga što je shvatio da ga je ova namagarčila, ubio je i nju, kao i njenog brata, kojem je prethodno dao „časnu reč“ da će ga poštedeti.
No, posle svih ovih dela, na samrtnoj postelji, Konstantin je ipak rešio da se krsti. Problem sa njegovim krštenjem je da ga je krstio Jevsevije Nikomidijski, arijanski episkop (poznat i po tome što je progonio Atanasija Velikog). Za neupućene, arijanske jeretike su istinski hrišćani toga vremena smatrali najgorom perverzijom svoje vere, jer su izvrnuli učenje o prirodi Isusa Hrista, kao i neke druge stvari. Bili su srodni današnjim Jehovinim svedocima. Pravoslavni nisu priznavali njihovo krštenje i njihov obred smatraju ništavnim.
O krštenju od strane jeretika, 46. Pravilo Svetih Apostola kaže:
„Zapovjedamo da se svrgne episkop, ili prezviter, koji prizna krštenje ili žrtvu jereticima [...]“
Pored toga, sv. vladika Nikolaj veli da „Ko nije kršten, ne može se spasiti [...]“, te nije baš jasno po kojoj je to formuli ovaj svetitelj uopšte smatran spasenim od Pravoslavne crkve, a kamoli svetiteljem, kad mu se po kanonima ni krštenje ne može da prizna.
Dakle, čovek koji je bio osvedočeni paganin, ubica (čak i svojih najbližih), i nije bio kršten (bar ne po pravoslavnim kanonima) je proglašen ne samo za svetitelja, već je nazvan i ravnoapostolnim, tj. Pravoslavna ga crkva izjednačava sa apostolima poput Petra i Pavla.
Da li je ovo neko čija dela zaista izgledaju „oboženo“ i čiji primer valja slediti?
Za biblijsku poruku spasenja, kliknite na dugme ispod levo.