NIKOLA TESLA - SRBIN ILI HRVAT?
ZAŠTO JE NEKIMA VAŽNO?
31.08.2017.
Kada se na balkanskim društvenim mrežama i portalima diskutuje o geniju iz Smiljana, čini se da se ređe govori o njegovim idejama, a da se rasprave puno češće vode oko najvažnijeg pitanja u univerzumu: je li Tesla bio Srbin ili Hrvat? Kako je rođen u pravoslavnoj porodici na teritoriji današnje Hrvatske, svojataju ga i Srbi i Hrvati, i oko ove kontroverze balkanski „Facebook vitezovi“ neretko vojuju ljute sajber bojeve. Za one koji u ovim raspravama učestvuju reklo bi se uopšte nije ni važno šta je Tesla doprineo nauci, niti da li bi se njegove ideje mogle nekako dalje razviti. O tim stvarima na društvenim mrežama raspravljaju većinom stranci koji su, čini se, više od Balkanaca upoznati s njegovim konkretnim naučnim delom, a koji su očito previše plitki da shvate da u našem vremenu, kada je Teslino ime opšte poznato i priznato, nije najvažnije šta je Tesla postigao, već je najvažnije prebrojati mu krvna zrnca.
Ali zašto je ovim „Facebook vitezovima“ uopšte važno koje je narodnosti Tesla? Kakvo pitanje! Pa važno je čiji je! Jer ako je „naš“, onda je naše pleme bolje i mi imamo veću kolektivnu vrednost, a time i ja, koji bijem bitke na Facebook-u, imam veću vrednost. Prethodno opisano rezonovanje zasniva se na jednom običajnom pravilu koje je izrodio nacionalizam, a koje je toliko jako usađeno u svest ljudi da se gotovo može smatrati prirodnim zakonom. Nisam siguran da li je ovo pravilo dobilo ime u naučnim krugovima - ako jeste, nije mi poznato - pa ću se ovde drznuti da ga nazovem „zakonom prenosive plemenske vrednosti“(1) (dalje u tekstu ZPPV).
Kao što se da videti, ZPPV funkcioniše tako što pravo na čast i ponos za sve javno poznate uspehe nekog pojedinca po automatizmu prenosi na ostale članove njegove ili njene etničke zajednice. Svako pleme, izgleda, smatra da ima nekakvu „riznicu“ u koju pojedinci unose „blaga“ svojih uspeha, pa su ta blaga onda dostupna celom plemenu za kolektivno svojatanje. Iako je, npr., Tesla taj koji je uspeh postigao i sleduje mu primarna čast, ovaj „zakon“ omogućava njegovim saplemenicima da sebi takođe pripišu određen nivo ponosa i časti, iako doduše manji. Tako se, npr., Srbin iz južne Srbije danas može ponositi uspesima Tesle - Srbina koji je rođen u Austro-Ugarskoj, gde se školovao, a onda svoj profesionalni vrhunac doživeo u Americi. Iako mu srpsko društvo nije omogućilo uspehe, „prenos vrednosti“ na sve Srbe je moguć jer ovaj „zakon“ očito radi na osnovu magične mešavine genetike i kulture. Logika nacionaliste glasiće otprilike ovako: Kako je Tesla potekao iz srpskog genetskog miljea i odrastao kao pravoslavac, onda i ja kao Srbin pravoslavac u sebi nosim veličinu koja se ispoljila u Tesli. A kako je nosim, njom se i ponosim! I naravno, što je više velikana koji su „naše gore list“, to se i nacionalista može da bolje oseća, samo zato što igrom slučaja pripada datoj etno-nacionalnoj grupi.
Ova zanimljiva pojava je na Balkanu svakodnevna realnost, i vredi preispitati zašto je to tako. Zašto bi se iko opterećivao kom plemenu pripada koji velikan? Naime, očito je u pitanju činjenica da se prosečni pojedinci osećaju obezvređeno (konkretni razlozi za ovo mogu biti različite prirode) zbog čega su puni kompleksa i svoju ljudsku vrednost, kao i potvrdu svog dostojanstva, traže u zaslugama drugih, putem grupnog povezivanja. Smatraju da će ono što im u dubini nedostaje nadomestiti ukoliko mogu da nađu osnov da tuđe zasluge posredno prisvoje. Nacionalizam ovoj želji odlično služi, jer pripadnost naciji/etničkoj zajednici drži za najvažniji faktor, i pojedinac svoju vrednost nalazi upravo u pripadnosti datoj grupi. Zato se nacionalisti grčevito bore da dokažu „srpstvo“ ili „hrvatstvo“ Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Ive Andrića i drugih uspešnih pojedinaca, koje mogu da po nekom osnovu prisvoje. Smatra se da je vrednost Srba i Hrvata kao grupa direktno srazmerna broju velikana kojima se može prilepiti etiketa njihovog plemena, te nacionalisti moraju da se bore da dokažu kako neki uspešni pojedinci pripadaju samo njihovoj etničkoj grupi.
Ova pojava na prvi pogled deluje patetično, no prisutna je širom sveta(2), i za nju možemo iz biblijske perspektive dati zadovoljavajuće objašnjenje. Ako pretpostavimo da je čovek stvoren za odnos s Bogom, a taj odnos je grehom prekinut, logično je da čovek u sebi nosi prazninu koju ovaj odnos treba da prirodno popuni, i da mu vrednost i identitet. Na neki način, ovo možemo da uporedimo sa time što (zdrav) muškarac ima prirodnu potrebu da ima emotivne i fizičke odnose sa ženom. Ako odnosi izostanu, dolazi do depresije, frustracije, i drugih negativnih simptoma, jer se ovaj odnos ničim drugim u prirodi ne može da na adekvatan način nadomesti. Međutim, bez obzira na prethodno rečeno, ako odnosi izostanu dati muškarac će se konstantno truditi da ovo na neki drugi način nadoknadi, jer je u pitanju psihofizička potreba – posledica dizajna. Slično se dešava i kad izostane prirodna relacija čoveka i Boga. Čovek se oseća frustrirano jer je bez istinskog identiteta koji bi mu pružio vrednost i dostojanstvo. Svestan svojih nedostataka i ograničenja, hvata se za ono što mu je na dohvat ruke kako bi probao da nadoknadi ovu potrebu, prekinuo frustraciju i stekao identitet. Nacionalizam, kao lažna religija, na dohvat mu je ruke i nudi mu prividnu vrednost i dostojanstvo na osnovu „ZPPV-a“.
Nasuprot gore opisanom falsifikatu, varijanta „zakona prenosive vrednosti“ zapravo je jedan od temelja hrišćanske vere, s tom razlikom što grešnom Srbinu i Hrvatu hrišćanstvo ne nudi zasluge Nikole Tesle, Ruđera Boškovića ili Ive Andrića, već pravednost Isusa Hrista. Biblija uči da je svaki čovek grešan, da ne može svojom snagom da nadvlada greh, te stoga ne može da svojom zaslugom stupi u pravi odnos s Bogom, jer taj odnos zahteva potpunu svetost. Iz tog razloga Isusu je na krstu pripisana ljudska grešnost, za koju je svojom smrću platio. Onima koji veruju u Isusovu smrt i uskrsnuće, Bog pripisuje Isusovu pravednost koja im nedostaje. Nebeska „riznica“, za razliku od „plemenske riznice“, zaista postoji. Oni koji su u Hristu nanovorođeni, postaju deo njegovog naroda(3), i na blago ove riznice polažu pravo. Biblija otvoreno priznaje postojanje nedostataka i ograničenja kod grešnika, koji svojim delima ne mogu da dostignu ono za šta je ljudska vrsta stvorena, i potvrđuje da im je potrebno nešto van njih samih kako bi bili kompletirani. Potreba, dakle, postoji - Hrist je odgovor.
Nacionalizam u ovom delu, kao što vidimo, pokazuje jedno od ključnih obeležja lažne religije, jer nudi lažno rešenje za realnu duhovnu potrebu. Istinsko ispunjenje nalazi se u Isusu Hristu i pripadnosti njegovom narodu, ne srpskom, hrvatskom ili nekom trećem. Apostol Pavle kaže vernicima u Galatiji: „Nema više Judejin – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, jer ste svi jedno u Hristu Isusu.“(4) Ako nema Judeja i Grka, onda svakako nema ni Srbina ni Hrvata, već samo onih koji su Hristovi i onih koji to nisu.
Pitanje na koje sebi moramo da odgovorimo je sledeće: Gde tražimo svoj grupni identitet, u Hristu ili u etno-nacionalnoj pripadnosti? Dva gospodara ne možemo da služimo.
Kada se na balkanskim društvenim mrežama i portalima diskutuje o geniju iz Smiljana, čini se da se ređe govori o njegovim idejama, a da se rasprave puno češće vode oko najvažnijeg pitanja u univerzumu: je li Tesla bio Srbin ili Hrvat? Kako je rođen u pravoslavnoj porodici na teritoriji današnje Hrvatske, svojataju ga i Srbi i Hrvati, i oko ove kontroverze balkanski „Facebook vitezovi“ neretko vojuju ljute sajber bojeve. Za one koji u ovim raspravama učestvuju reklo bi se uopšte nije ni važno šta je Tesla doprineo nauci, niti da li bi se njegove ideje mogle nekako dalje razviti. O tim stvarima na društvenim mrežama raspravljaju većinom stranci koji su, čini se, više od Balkanaca upoznati s njegovim konkretnim naučnim delom, a koji su očito previše plitki da shvate da u našem vremenu, kada je Teslino ime opšte poznato i priznato, nije najvažnije šta je Tesla postigao, već je najvažnije prebrojati mu krvna zrnca.
Ali zašto je ovim „Facebook vitezovima“ uopšte važno koje je narodnosti Tesla? Kakvo pitanje! Pa važno je čiji je! Jer ako je „naš“, onda je naše pleme bolje i mi imamo veću kolektivnu vrednost, a time i ja, koji bijem bitke na Facebook-u, imam veću vrednost. Prethodno opisano rezonovanje zasniva se na jednom običajnom pravilu koje je izrodio nacionalizam, a koje je toliko jako usađeno u svest ljudi da se gotovo može smatrati prirodnim zakonom. Nisam siguran da li je ovo pravilo dobilo ime u naučnim krugovima - ako jeste, nije mi poznato - pa ću se ovde drznuti da ga nazovem „zakonom prenosive plemenske vrednosti“(1) (dalje u tekstu ZPPV).
Kao što se da videti, ZPPV funkcioniše tako što pravo na čast i ponos za sve javno poznate uspehe nekog pojedinca po automatizmu prenosi na ostale članove njegove ili njene etničke zajednice. Svako pleme, izgleda, smatra da ima nekakvu „riznicu“ u koju pojedinci unose „blaga“ svojih uspeha, pa su ta blaga onda dostupna celom plemenu za kolektivno svojatanje. Iako je, npr., Tesla taj koji je uspeh postigao i sleduje mu primarna čast, ovaj „zakon“ omogućava njegovim saplemenicima da sebi takođe pripišu određen nivo ponosa i časti, iako doduše manji. Tako se, npr., Srbin iz južne Srbije danas može ponositi uspesima Tesle - Srbina koji je rođen u Austro-Ugarskoj, gde se školovao, a onda svoj profesionalni vrhunac doživeo u Americi. Iako mu srpsko društvo nije omogućilo uspehe, „prenos vrednosti“ na sve Srbe je moguć jer ovaj „zakon“ očito radi na osnovu magične mešavine genetike i kulture. Logika nacionaliste glasiće otprilike ovako: Kako je Tesla potekao iz srpskog genetskog miljea i odrastao kao pravoslavac, onda i ja kao Srbin pravoslavac u sebi nosim veličinu koja se ispoljila u Tesli. A kako je nosim, njom se i ponosim! I naravno, što je više velikana koji su „naše gore list“, to se i nacionalista može da bolje oseća, samo zato što igrom slučaja pripada datoj etno-nacionalnoj grupi.
Ova zanimljiva pojava je na Balkanu svakodnevna realnost, i vredi preispitati zašto je to tako. Zašto bi se iko opterećivao kom plemenu pripada koji velikan? Naime, očito je u pitanju činjenica da se prosečni pojedinci osećaju obezvređeno (konkretni razlozi za ovo mogu biti različite prirode) zbog čega su puni kompleksa i svoju ljudsku vrednost, kao i potvrdu svog dostojanstva, traže u zaslugama drugih, putem grupnog povezivanja. Smatraju da će ono što im u dubini nedostaje nadomestiti ukoliko mogu da nađu osnov da tuđe zasluge posredno prisvoje. Nacionalizam ovoj želji odlično služi, jer pripadnost naciji/etničkoj zajednici drži za najvažniji faktor, i pojedinac svoju vrednost nalazi upravo u pripadnosti datoj grupi. Zato se nacionalisti grčevito bore da dokažu „srpstvo“ ili „hrvatstvo“ Nikole Tesle, Ruđera Boškovića, Ive Andrića i drugih uspešnih pojedinaca, koje mogu da po nekom osnovu prisvoje. Smatra se da je vrednost Srba i Hrvata kao grupa direktno srazmerna broju velikana kojima se može prilepiti etiketa njihovog plemena, te nacionalisti moraju da se bore da dokažu kako neki uspešni pojedinci pripadaju samo njihovoj etničkoj grupi.
Ova pojava na prvi pogled deluje patetično, no prisutna je širom sveta(2), i za nju možemo iz biblijske perspektive dati zadovoljavajuće objašnjenje. Ako pretpostavimo da je čovek stvoren za odnos s Bogom, a taj odnos je grehom prekinut, logično je da čovek u sebi nosi prazninu koju ovaj odnos treba da prirodno popuni, i da mu vrednost i identitet. Na neki način, ovo možemo da uporedimo sa time što (zdrav) muškarac ima prirodnu potrebu da ima emotivne i fizičke odnose sa ženom. Ako odnosi izostanu, dolazi do depresije, frustracije, i drugih negativnih simptoma, jer se ovaj odnos ničim drugim u prirodi ne može da na adekvatan način nadomesti. Međutim, bez obzira na prethodno rečeno, ako odnosi izostanu dati muškarac će se konstantno truditi da ovo na neki drugi način nadoknadi, jer je u pitanju psihofizička potreba – posledica dizajna. Slično se dešava i kad izostane prirodna relacija čoveka i Boga. Čovek se oseća frustrirano jer je bez istinskog identiteta koji bi mu pružio vrednost i dostojanstvo. Svestan svojih nedostataka i ograničenja, hvata se za ono što mu je na dohvat ruke kako bi probao da nadoknadi ovu potrebu, prekinuo frustraciju i stekao identitet. Nacionalizam, kao lažna religija, na dohvat mu je ruke i nudi mu prividnu vrednost i dostojanstvo na osnovu „ZPPV-a“.
Nasuprot gore opisanom falsifikatu, varijanta „zakona prenosive vrednosti“ zapravo je jedan od temelja hrišćanske vere, s tom razlikom što grešnom Srbinu i Hrvatu hrišćanstvo ne nudi zasluge Nikole Tesle, Ruđera Boškovića ili Ive Andrića, već pravednost Isusa Hrista. Biblija uči da je svaki čovek grešan, da ne može svojom snagom da nadvlada greh, te stoga ne može da svojom zaslugom stupi u pravi odnos s Bogom, jer taj odnos zahteva potpunu svetost. Iz tog razloga Isusu je na krstu pripisana ljudska grešnost, za koju je svojom smrću platio. Onima koji veruju u Isusovu smrt i uskrsnuće, Bog pripisuje Isusovu pravednost koja im nedostaje. Nebeska „riznica“, za razliku od „plemenske riznice“, zaista postoji. Oni koji su u Hristu nanovorođeni, postaju deo njegovog naroda(3), i na blago ove riznice polažu pravo. Biblija otvoreno priznaje postojanje nedostataka i ograničenja kod grešnika, koji svojim delima ne mogu da dostignu ono za šta je ljudska vrsta stvorena, i potvrđuje da im je potrebno nešto van njih samih kako bi bili kompletirani. Potreba, dakle, postoji - Hrist je odgovor.
Nacionalizam u ovom delu, kao što vidimo, pokazuje jedno od ključnih obeležja lažne religije, jer nudi lažno rešenje za realnu duhovnu potrebu. Istinsko ispunjenje nalazi se u Isusu Hristu i pripadnosti njegovom narodu, ne srpskom, hrvatskom ili nekom trećem. Apostol Pavle kaže vernicima u Galatiji: „Nema više Judejin – Grk, rob – slobodnjak, muško – žensko, jer ste svi jedno u Hristu Isusu.“(4) Ako nema Judeja i Grka, onda svakako nema ni Srbina ni Hrvata, već samo onih koji su Hristovi i onih koji to nisu.
Pitanje na koje sebi moramo da odgovorimo je sledeće: Gde tražimo svoj grupni identitet, u Hristu ili u etno-nacionalnoj pripadnosti? Dva gospodara ne možemo da služimo.
(1) Reč „pleme“ ovde naravno koristim u pežorativnom smislu.
(2) Iako svugde donekle prisutno, ovo nadmetanje oko toga „ko je čiji“ svakako poprima ekstremniji oblik kod grupa poput Srba i Hrvata, koje pate od narcizma malih razlika, i srodnih kompleksa u međusobnim odnosima.
(3) Apostol Petar se obraća vernicima različitih narodnosti i kaže im: „A vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, stečeni narod, da objavljujete vrline Onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svetlost; vi koji nekad niste bili narod, a sada ste Božiji narod; vi koji ste bili nemilosti a sad ste u milosti.“ (1. Petrova 2,9-10 SSP)
(4) Galaćanima 3,28 SSP
(2) Iako svugde donekle prisutno, ovo nadmetanje oko toga „ko je čiji“ svakako poprima ekstremniji oblik kod grupa poput Srba i Hrvata, koje pate od narcizma malih razlika, i srodnih kompleksa u međusobnim odnosima.
(3) Apostol Petar se obraća vernicima različitih narodnosti i kaže im: „A vi ste izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, stečeni narod, da objavljujete vrline Onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svetlost; vi koji nekad niste bili narod, a sada ste Božiji narod; vi koji ste bili nemilosti a sad ste u milosti.“ (1. Petrova 2,9-10 SSP)
(4) Galaćanima 3,28 SSP