Naše verovanje o nastanku sveta direktno utiče kako na naše lične, tako i na društvene moralno-etičke vrednosti. Stoga je važno ispitati gde nas vode ideologija materijalizma i vera u teoriju evolucije. Pogledajmo citate dvojice poznatih evolucionista o svrsi života, etici i moralu. „Mi smo mašine koje je izgradila DNK, čija je svrha napraviti više kopija iste DNK […] to je jedina svrha života svakog živog objekta.“ – dr Ričard Dokins, evolucioni biolog i ateista [1] „Da sumiram moje shvatanje onog što nas moderna evoluciona biologija uči jasno i glasno […]. Ne postoje bogovi, ne postoji svrha, ne postoje nikakve sile koje svrsishodno deluju. […] Ne postoji krajnji osnov etike, krajnji smisao života, pa čak ni ljudska slobodna volja.“ – dr Vilijam Provajn (William Provine), profesor filozofije (Kornel) i ateista [2] Ako prihvatimo da ne postoji nikakva viša sila koja je pokrenula univerzum i stvorila nas, onda je svakako logično složiti se sa gore citiranim Provajnom i reći da ne postoji krajnji osnov etike. No šta to u praksi znači? To znači da se osnovne vrednosti mogu menjati po nahođenju onoga koji je u poziciji da ih menja. Ovo se primenjuje kako na pojedince, tako i na cela društva. Ovo nije nimalo naivno, jer je istorijski dovelo do posledica katastrofalnih razmera. Npr., kada je teorija evolucije postala prihvaćena u naučnim krugovima, brzo se krenulo u potragu za „karikom koja nedostaje“ između ljudi i njihovih navodnih predaka. Smatralo se da su australijski Aboridžini ta karika. Proglašeni su za divlje životinje, a vlada Australije je odobrila da se mogu loviti, ubijati, preparirati i izlagati u muzejima, kao i izvoziti. Ostaci oko 10 hiljada ljudi su u ovom periodu poslati u britanske muzeje [3]. No ovo je bio samo uvod. Hitler je smatrao da ubijanjem „nižih rasa“, kao i Nemaca sa određenim bolestima i invaliditetima („Aktion T4“), ubrzava evoluciju i uvodi gospodarsku rasu u novu etapu. Unutar komunističkih zemalja XX veka, u kojima je materijalistička ideologija bila neprikosnovena, saldo ljudskih žrtava procenjuje se na oko 110 miliona [4]. Zabeleženo je da je Mao Ce Tung, vođa kineske revolucije i prvi komunistički predsednik Kine, rekao: „Mi imamo toliko ljudi da možemo priuštiti da nekoliko izgubimo.“ [5] Hrišćani veruju da naša moralna načela dolaze od našeg Stvoritelja. Neki će sasvim sigurno prigovoriti da su u ime hrišćanstva u istoriji činjena razna zlodela. Međutim, veoma je važno shvatiti da je činjenje zlodela u apsolutnoj suprotnosti sa Isusovim učenjem da ljude oko nas beskompromisno volimo i ne primenjujemo silu (Luka 10,27; Matej 5,39). Ako neko tvrdi da ubija, muči, krade ili išta slično čini „u ime Boga“, ta osoba je lažov i manipulator, i nije hrišćanin, ili je u najmanju ruku u velikoj zabludi. Na pitanje etike nadovezuje se i pitanje smisla ili svrhe života. Na početku poglavlja smo videli šta Ričard Dokins kaže o smislu života. On takođe kaže: „Univerzum koji osmatramo upravo ima karakteristike koje bismo očekivali ako u osnovi nema dizajna, nema svrhe, nema dobra i zla, ničeg sem slepe i nemilosrdne ravnodušnosti.“ [6] Ako prihvatimo materijalistički pogled na svet, ovo je s jedne strane iskren i objektivan, a s druge strane jako sumoran i depresivan odgovor, koji ljudsko bitisanje svodi na puko preživljavanje radi reprodukcije, a naše poimanje dobra, zla, pravde, nepravde, ljubavi, mržnje i drugog predstavlja kao slučajni nusprodukt hemijskih reakcija. Pored relativizacije vrednosti ljudskog života, ovo vodi relativizaciji pojmova poput recimo laži, krađe i ubistva, koji u smislu preživljavanja i šansi za reprodukciju pojedincu daju prednost (npr., onaj ko zarad dobiti laže, krade i ubija, povećava svoje šanse za preživljavanje i nastavak potomstva time što prisvaja resurse i eliminiše konkurenciju), te ih sa te strane možemo smatrati „dobrim“. Hrišćanstvo, s druge strane, uči da je ljubav prema Bogu i ljudima u srži onoga za šta smo stvoreni (npr. Luka 10,27), i da je ono što nam najviše treba povezivanje s Bogom kako bi ovu ljubav dosegli. Kada se veruje da je poreklo univerzuma, kao i nas samih, posledica nerukovođenih, slepih procesa i da život nema nikakav objektivan smisao, ne postoji nijedan razlog da se vrednost i dostojanstvo ljudskog života ne relativizuju, a moral kroji po nahođenju onih koji su u poziciji da to čine. Istorija jasno pokazuje tragične plodove ovog pristupa. [1] Dawkins, Richard. „The Ultraviolet Garden.“ Royal Institution Christmas Lecture (No. 4, 1991.) [2] Provine William B. Origins Research, 1994., http://www.arn.org/docs/orpages/or161/161main.htm [3] Weiland, Carl. One Human Family. Creation Book Publishers, 2011., str. 51-61. [4] Rummel, Rudolph. „Death by Government.“ University of Hawaii System, 1994.<http://hawaii.edu/powerkills/NOTE1.HTM> [5] Zhisui, dr Li. The Private Life of Chairman Mao. Random House, 1994., str 217. [6] Dawkins, Richard. River Out Of Eden: A Darwinian View Of Life. Basic Books, 1996., str. 155. |
Autor blogaAleksandar Jovanović ArhivaKategorije |