IKONE - SLIKE NEBESKE STVARNOSTI
Ikone su još jedna svojstvenost pravoslavlja. Pred ikonama se pravoslavni mole i klanjaju.
Ikona je, prema rečima sv. Dionisija Areopagita, „vidljivi odraz nevidljivog”. (1)
Pravoslavni teolog Bulgakov kaže: „Za ikoničnost ikona, neophondo je, kao što već znamo, svešteno imenovanje, koje jeste osvećenje [...] Lik, kao takav, saodnosan je prvoliku i njime se sveti“. (2)
Objašnjavajući značaj ikone, arhimandrit Rafail Karelin veli da „[...] pred ikonom stoji zadatak da preda unutrašnji lik, sačuvavši u isto vreme konkretnost ličnosti i događaja“. (3)
Objašnjavajući važnost i ozbiljnost procesa slikanja ikona, Karelin dodaje:
„Sveti Oci su smatrali ceo proces ikonopisanja sveštenodejstvom. Ranije su se ikonopisci pripremali za svoj trud isto tako kao i sveštenici za služenje Liturgije. Ikone su pisane u manstirima samo u jutarnjim časovima, pre uzimanja hrane. Pre početka rada služio se moleban svetom nad čijim obrazom se trudio ikonopisac. Zatim, za vreme pisanja ikone čitao se Psaltir. Na taj način ikona je nastajala u duhovnoj atmosferi.“ (3)
Ovo je, dakle, ozbiljna stvar. Pogledajmo par ikona, koje nam kao osveštane, prikazuju nebesku stvarnost ovde na zemlji.
Ikona je, prema rečima sv. Dionisija Areopagita, „vidljivi odraz nevidljivog”. (1)
Pravoslavni teolog Bulgakov kaže: „Za ikoničnost ikona, neophondo je, kao što već znamo, svešteno imenovanje, koje jeste osvećenje [...] Lik, kao takav, saodnosan je prvoliku i njime se sveti“. (2)
Objašnjavajući značaj ikone, arhimandrit Rafail Karelin veli da „[...] pred ikonom stoji zadatak da preda unutrašnji lik, sačuvavši u isto vreme konkretnost ličnosti i događaja“. (3)
Objašnjavajući važnost i ozbiljnost procesa slikanja ikona, Karelin dodaje:
„Sveti Oci su smatrali ceo proces ikonopisanja sveštenodejstvom. Ranije su se ikonopisci pripremali za svoj trud isto tako kao i sveštenici za služenje Liturgije. Ikone su pisane u manstirima samo u jutarnjim časovima, pre uzimanja hrane. Pre početka rada služio se moleban svetom nad čijim obrazom se trudio ikonopisac. Zatim, za vreme pisanja ikone čitao se Psaltir. Na taj način ikona je nastajala u duhovnoj atmosferi.“ (3)
Ovo je, dakle, ozbiljna stvar. Pogledajmo par ikona, koje nam kao osveštane, prikazuju nebesku stvarnost ovde na zemlji.
IKONE SV. HRISTOFORA
Čak i najverniji pravoslavci se pri prvom susretu sa osveštanim likom ovog svetitelja iščuđuju i trljaju oči da se uvere da li su dobro videli. Ovaj svetitelj se oslikava sa nekad psećom (slika levo) a nekad magarećom glavom (slika s desna na vrhu strane iz manastira Sukovo, i slika dole desno iz manastira Gradište). Po priči, glava treba da bude pseća, no, u stvarnosti, na nekim slikama poput one na vrhu strane liči na kakvog magarca ili konja koji je zaostao u umnom razvoju, te se neki vernici s pravom pitaju da li se umetnik sprdao sa likom ovog svetitelja.
Kako je došlo do verovanja da je Hristofor imao pseću glavu? Imamo dve verzije: pravoslavnu, i onu koja je malo bliža realnosti.
Po jednoj pravoslavnoj priči, ovaj svetitelj je bio toliko lep, da se od žena nije mogao da odbrani, te se molio Bogu da mu u ovome pomogne. U ovoj situaciji, Bog je ovog čoveka darovao psećom glavom, te su žene odmah prestale da mu smetaju.
Čak i najverniji pravoslavci se pri prvom susretu sa osveštanim likom ovog svetitelja iščuđuju i trljaju oči da se uvere da li su dobro videli. Ovaj svetitelj se oslikava sa nekad psećom (slika levo) a nekad magarećom glavom (slika s desna na vrhu strane iz manastira Sukovo, i slika dole desno iz manastira Gradište). Po priči, glava treba da bude pseća, no, u stvarnosti, na nekim slikama poput one na vrhu strane liči na kakvog magarca ili konja koji je zaostao u umnom razvoju, te se neki vernici s pravom pitaju da li se umetnik sprdao sa likom ovog svetitelja.
Kako je došlo do verovanja da je Hristofor imao pseću glavu? Imamo dve verzije: pravoslavnu, i onu koja je malo bliža realnosti.
Po jednoj pravoslavnoj priči, ovaj svetitelj je bio toliko lep, da se od žena nije mogao da odbrani, te se molio Bogu da mu u ovome pomogne. U ovoj situaciji, Bog je ovog čoveka darovao psećom glavom, te su žene odmah prestale da mu smetaju.
Interesantna je to priča, ali evo i drugog, realističnijeg, objašnjenja. Ako potražimo sv. Hristofora među rimokatoličkim svecima, naćićemo da se on kod njih nikad ne prikazuje na ovaj način. Pošto je ovaj svetitelj potiče iz doba pre raskola crkve na Istočnu i Zapadnu, pitamo se kako to da kod rimokatolika ovaj svetac nije nalik nekoj mitskoj životinji?
Odgovor je: zbog greške u prevodu. Priča o ovom svetitlju je u grčki svet došla na latinskom jeziku. Na latinskom ovaj svetac opisan je kao silan čovek i ratnik koga se plašila cela vojska. Nazvan je Cananeus, što znači Hananejac, što govori o njegovom poreklu. Neko je u prevodu na grčki pogrešno protumačio da je u pitanju latinska reč canineus (od latinskog canis – pas), i verovatno mislio da je to deo opisa njegovog zastrašujućeg izgleda na bojnom polju, te ovaj svetitelj, ni kriv ni dužan, postade kao kakav demon iz bajke. (5)
Odgovor je: zbog greške u prevodu. Priča o ovom svetitlju je u grčki svet došla na latinskom jeziku. Na latinskom ovaj svetac opisan je kao silan čovek i ratnik koga se plašila cela vojska. Nazvan je Cananeus, što znači Hananejac, što govori o njegovom poreklu. Neko je u prevodu na grčki pogrešno protumačio da je u pitanju latinska reč canineus (od latinskog canis – pas), i verovatno mislio da je to deo opisa njegovog zastrašujućeg izgleda na bojnom polju, te ovaj svetitelj, ni kriv ni dužan, postade kao kakav demon iz bajke. (5)
Vredi spomenuti i to da jedan drugi pravoslavni izvor poreklo Hristoforove „psoglavosti“ objašnjava na ovaj način: „Hristofor je pripadao rasi Psećoglavih, koji su imali ljudsko telo ali pseću glavu. Mnogo je razmišljao o Bogu, ali je govorio jezikom Psećoglavih.“ Ovakvu tvrdnju je vrlo teško lucidno i analizirati, a veru u „Psećoglave“ ljude vidimo potvrđenu i slikom levo koja je preuzeta iz jednog kijevskog psaltira.
Ovo je, za pravoslavne, jako problematična situacija. Pošto je Hristoforov lik na ikonama osveštan kao pasije-magareći, taj lik na ikoni, po pravoslavnom učenju, potvrđuje nebesku stvarnost, i, kao što prethodno reče arhimandrit Karelin, čuva konkretnost ličnosti i događaja.
No, iako je očigledno u pitanju greška, iz tvrdoglavog ponosa pravoslavni nastavljaju da tvrde da je njegova psoglavost istinita.
Ako neki čitaoci misle da su ove slike samo marginalna pojava, kao dokaz za suprotno, evo male kolekcije ikona i fresaka koje dolaze iz svakog pravoslavnog područja, Male Azije i Balkana, pa sve do Rusije.
Ovo je, za pravoslavne, jako problematična situacija. Pošto je Hristoforov lik na ikonama osveštan kao pasije-magareći, taj lik na ikoni, po pravoslavnom učenju, potvrđuje nebesku stvarnost, i, kao što prethodno reče arhimandrit Karelin, čuva konkretnost ličnosti i događaja.
No, iako je očigledno u pitanju greška, iz tvrdoglavog ponosa pravoslavni nastavljaju da tvrde da je njegova psoglavost istinita.
Ako neki čitaoci misle da su ove slike samo marginalna pojava, kao dokaz za suprotno, evo male kolekcije ikona i fresaka koje dolaze iz svakog pravoslavnog područja, Male Azije i Balkana, pa sve do Rusije.
(1) A.N. Strižev, Ikona je prozor u višnji svet duha, preuzeto sa sajta Srpske pravoslavne ikone
(2) S. Bulgakov, Ikona i ikonopoštovanje, navedeno prema knjizi Pravoslavlje obasjano evanđeljem
(3) R. Karelin, Šta je ikona, preuzeto sa sajta Srpske pravoslavne ikone
(5) L. Ross, Medieval Art: A Topical Dictionary, prema digitalnom izdanju dostupnom ovde
(2) S. Bulgakov, Ikona i ikonopoštovanje, navedeno prema knjizi Pravoslavlje obasjano evanđeljem
(3) R. Karelin, Šta je ikona, preuzeto sa sajta Srpske pravoslavne ikone
(5) L. Ross, Medieval Art: A Topical Dictionary, prema digitalnom izdanju dostupnom ovde
OD TROJERUČICE DO TROERUČNICE
Jedna od najpoštovanijih ikona u pravoslavlju je ikona Trojeručice. Dobro se sećam kako sam, kao nekadašnji pravoslavac, bio oduševljen kad je ikona došla u Srbiju i prebivala u mojoj lokalnoj crkvi. Tada sam se zainteresovao i pročitao priču o tome kako je treća ruka na dnu ikone dodata, i tu priču ovde ne komentarišem.
Ono što je zanimljivo je sledeće: pošto je ova ikona bilo toliko slavna, u srednjem veku su rađene razne kopije, i to od strane onih koji je nikad nisu videli već su samo za nju čuli. No, kako je verbalni prenos infromacija tog vremena bio prilično nesavršen, u dalekoj Rusiji desio nemali nesporazum, te su ruski ikonopisci, po zvuku imena Trojeručica, očigleno mislili da je sama Marija bila troruka, pa su je po tom opisu i naslikali. Ovu su ikonu na ruskom prozvali Troeručnica.
Ponovo, kao i u prethodnom slučaju, problem stvara ona nezgodna klauzula pravoslavlja da kad se ikona osvešta ona postaje reprezentacija realnosti, i koliko znam ne postoji čin „rassveštanja“. Time su i ove skaradne kopije Trojeručice u Rusiji postale legitimne, te je time i mati Isusova postala trojeruka.
Jedna od najpoštovanijih ikona u pravoslavlju je ikona Trojeručice. Dobro se sećam kako sam, kao nekadašnji pravoslavac, bio oduševljen kad je ikona došla u Srbiju i prebivala u mojoj lokalnoj crkvi. Tada sam se zainteresovao i pročitao priču o tome kako je treća ruka na dnu ikone dodata, i tu priču ovde ne komentarišem.
Ono što je zanimljivo je sledeće: pošto je ova ikona bilo toliko slavna, u srednjem veku su rađene razne kopije, i to od strane onih koji je nikad nisu videli već su samo za nju čuli. No, kako je verbalni prenos infromacija tog vremena bio prilično nesavršen, u dalekoj Rusiji desio nemali nesporazum, te su ruski ikonopisci, po zvuku imena Trojeručica, očigleno mislili da je sama Marija bila troruka, pa su je po tom opisu i naslikali. Ovu su ikonu na ruskom prozvali Troeručnica.
Ponovo, kao i u prethodnom slučaju, problem stvara ona nezgodna klauzula pravoslavlja da kad se ikona osvešta ona postaje reprezentacija realnosti, i koliko znam ne postoji čin „rassveštanja“. Time su i ove skaradne kopije Trojeručice u Rusiji postale legitimne, te je time i mati Isusova postala trojeruka.
Po pitanju ovih prikaza, prosvetitelj Dositej Obradović je svojevremeno kazao:
Hristos dođe da nas izbavi svakoga poklonjenija i službe tvari i dela ruk čelovečeskih, a oni te okreni te obrni, pak opet moraš se klanjati delu ruk čelovečeskih. I što je grđe i gore: pišu svetoga Hristofora s pasjom glavom, moraš joj se klanjati. Obraz preblagoslovene Spasiteljeve matere sa tri ruke pišu! To što bi u naturi (sačuvaj Bože!) čudovište bilo, tome se na ikoni moraš klanjati. Evo, braćo moja, dokle sujeverije i slepota može doći i stignuti!' |
Sa ovim se svakako možemo složiti, jer Hristovo delo spasenja i Crkva koju je započeo i o kojoj čitamo u Bibliji su sa ovim nepomirljivi. O čistoj Radosnoj vesti, kako je Biblija naučava, možete pročitati ovde.